- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Pitam se, kako li to izgleda? Kakva je to scena kada više ne tako mlad, ni toliko lijep, od svemoći i bezobrazluka raspamećen stane pored nekog evropskog dostojanstvenika ili predsjednika kakve zapadne države?! Nakašlje se, namrši, zatrese prosijedom kosom, nagne se nadole pa počne da govori o borbi Rusije i Turske za uticaj na Balkanu. Ako mu je misao na engleskom bar upola jasna kao što je na srpskom... Pa dodajmo tu i simpatičnu govornu manu koju je okolina tako uporno imitirala... Možda uvaženi sagovornici pomisle da je riječ o skrivenoj kameri. Neki maštovitiji došli bi i do zaključka da je ponovo počeo Hladni rat. Moguće je da će se upućenijima velikodostojnik malene, ali veličanstvene, jadranske republike učiniti poznat. Vidjeli su ga negdje, po stilu im je poznat. Rekli bi da je Eskobar – ali ima koju kilu manje. Ima šarm El Čapa, ali visina mu demantuje taj uvaženi nadimak. Samo će se rijetki sjetiti Don Anastasia Somoze Debajea, autoritarnog predsjednika hladnoratovske Nikaragve. E, taj mu je mjera! I, da vidite, ima onih koji na sve ne reaguju podsmijehom ili tugom što je od velike evropske ideje ostala izvjesna samo činjenica da Balkan polako postaje Somozina Centralna Amerika. Kad je neko šef jedne države članice UN, njegove riječi smjesta djeluju važnije, mudrije, dalekosežnije – kakve god inače bile. I prirodno je da onda ugledni francuski liste „Figaro” od takvog uzme intervju.
Naš junak, siguran sam da to znate, nije tek neka obična narikača koja će sa stranica stranih novina da optužuje Rusiju i Tursku da žele da vladaju Balkanom i moli EU i SAD da ne dozvole da im kontinentalno jugoistočno poluostrvo postane „moneta za potkusurivanje“. Molba će inače svakako uticati da ne bude onako kako je u istoriji redovno i bilo. Zna to naš Nikaragva, samo njegov stvarni cilj nije baš tako uzvišen i geostrateški. On samo želi da ostane u džepu u kom se trenutno nalazi. Da bi to postigao mora da bude i razredna tužibaba i lokalna drukara. I Balkan je, priznaje spremno, kriv – Makedonija, Srbija i Bosna i Hercegovina. Crna Gora, svakako, nije faktor nestabilnosti. Eto: u Hrvatskoj se 20 odsto stanovništva bunilo zato što je obespravljeno – njih su protjerali; u Makedoniji se 25 odsto stanovništva bunilo tražeći veća prava – njima su dali državu na upravu; u Srbiji je za 17 odsto stanovništva malo bila autonomija kakvu nije imala niti jedna nacionalna manjina u Evropi – njima su dali nezavisnost; u Bosni i Hercegovini je 32 odsto stanovništva u ratu odbranilo svoja prava – koja sada svim silama pokušavaju da im oduzmu. Crna Gora nema te probleme – obespravila je bez rata 34 odsto svog stanovništva. Mada, bilo bi dobro kada bi mogla i da ih protjera, kao što je to učinila demokratska, saveznička i evropska Hrvatska. I, naravno, predsjednik ima rješenje: Makedoniju razlabaviti, Srbiju osakatiti, Bosnu i Hercegovinu pritegnuti. Crna Gora je u redu. Štaviše – sve je crnja i gora.
Sjećam se, prije par godina kako je Đukanovićev predsjednik Crne Gore Filip Vujanović govorio na jednom forumu povodom dvadesetogodišnjice Dejtonskog sporazuma. Sažaljevao je Bosnu i Hercegovinu. Kaže koliko je tamo mnogo nivoa vlasti, kako komplikovana struktura. Nije rekao da bi sve bilo bolje da je zemlja unitarna i centralizovana kao Crna Gora. Stvari su vrlo jednostavne: pogledaj gdje su Srbi pa ih obespravi. Ako su negdje imali konstitutivnost – oduzmi im, ako su imali nekakvu autonomiju – ukini je, ako su negdje, nekada bili u većini proglasi ih genocidnima bez kojih lokalni Sijuksi i Komanči ne bi činili 90 odsto, već 170 odsto stanovništva. U svakom slučaju, recept je jasan. Stabilnost ne čine solidne institucije, smjenjivost i održivost demokratske vlasti, ona nije istinski privredni rast, niti ravnopravnost svih manjina kakve god one bile, nije ni sigurnost života i imovine. Šta vas uostalom briga ako su negdje nešto veće šanse da vas dignu u vazduh, pregaze na pješačkom prelazu ili pošalju u Spuž zato što ste poprijeko pogledali depeesovskog sudiju?! Ne, ne i ne. To je nebitno. Srbi su nestabilnost. Staljin je govorio „nema čovjeka – nema problema“. Ovdje imamo posla sa „humanistom i filozofom“, on je problem Balkana sveo na jedan mali narod bez koga se može.
Na stranicama „Figaroa” još kako-tako i zvuči. Somoza Debaje bio je ovakav i onakav, ali mu ozbiljnost nije nedostajala. U Kolašinu, na neuspješnom pokušaju da obilježavajući godišnjicu jedne komunističke skupštine i osnivanja udruženja boraca, korisnika i potrošača Narodno-oslobodilačkog rata i antifašizma, Đukanović nije mogao da zadrži masku ozbiljnosti. Iako je ova skupština nastala na ideologiji pasjih grobalja, za koje je 1918. na Balkanu bila nešto između dječjeg rođendana i baleta, kao što nije imala upravo nikakav legalitet ni legitimitet – predsjednik se sa govornice obrušio na Podgoričku skupštinu. Govori o nekakvoj izdaji. On, koji je odbacio naciju kojoj je tvrdio da Crnogorci istorijski pripadaju. Partizani i četnici su na početku ustanka bili zajedno protiv, između ostalog, upravo one ideologije koju Đukanovićev režim već dvadeset godina precizno i doslovono sprovodi u Crnoj Gori.
Nekada se pričalo da u Crnoj Gori postoji običaj da kada vam se neko obrati sa „serdare“, spremno u odgovoru adresirate „vojvodu“. Pod Đukanovićem su propali i ti stari, kurtoazni običaji. On većinu naroda naziva avetima, a moguće mu je odgovoriti samo istinom: „Utvaro centralnoamerička...“
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)